Ruska profesorica zavodena 18-godišnjom djevojkom – lesbiska odrasla erotična priča

Anastasija Petrovna je predavala rusku književnost na sveučilištu dvadeset sedam godina. U petnaestom godinama, srebrne pruge u kosi, pričvršćene u strogo puno, a njezini oči, boje olujnih oblaka, ništa ne propuštale. Studenti su je poštivali – neki čak i bojali – zbog nepokolebljivih standarda i sposobnosti da primijete najmanji gramatički grešku. Njezina kancelarijska odjeća i precizne, odmjerene pokrete činile su je više poput upravnika sveučilišta nego profesorice.

U ovaj određeni utorak uveče, Anastasija je pripremala svoj srednji razred ruskog jezika kada je njezina kći, Katja, koja je sama bila drugogodišnjak, ušla u njezinu kancelariju. Katja je bila slična svojoj majci, ali s mekšim crtama i toplinom koju je Anastasija, izgleda, izgubila. „Mama, Oksana dolazi u tvoj predavanje večeras. Stvarno se muči s glagolima, i rekla sam joj da si najbolja profesorica na odsjeku.“

Anastasija je pogledala s papira, prilagodila naočale. „Oksana? Je li to mlada žena koja je kod nas prebivala? Ona s... neobičnim stilom?“ Katja se nasmijala. „Da, to je ona. Stvarno je slatka, mama. Samo joj daj šansu.“ Anastasija je klimnula glavom, već se bojeći mogućeg nereda.

Kada je nastava počela, Oksana je ušla, vizija u crnoj kožnoj suknji koja je tek dosegla sredinu bedara i u stiskanoj crvenoj košuljici koja prikazivala svaku krivulju. Njezina duga zlatna kosa se slobodno sijala niz leđa, a puna usta bila su obojena u istu crvenu boju. Ostali studenti su je pogledali, neki s poštovanjem, drugi s ljubomora. Oksana je sjedila u prvoj vrsti, prekrštenih nogu na način koji je privukao Anastasijinu pažnju iako je pokušavala izbjeći.

„Danas,“ rekla je Anastasija, „ćemo se fokusirati na prošlo vrijeme refleksivnih glagola. Molim vas, otvorite udžbenike na stranici sedamdeset dva.“ Što je slijedilo bilo izuzetno naporno s Oksanine strane, dok je pokušavala konjugirati glagole. Svaka pogreška donosila je oštar pogled od Anastasije, svaki ispravan odgovor samo kratko klimanje glavom. Oksanina frustracija rastala je, njene obraze zaružile se u prijatnu ružičastu boju, ali nikad nije prestala – njezina odlučnost i entuzijazam bile su očite.

Nakon nastave, Oksana je ostala dok su drugi studenti izlazili. „Profesorka Petrovna, mogu li imati trenutak vašeg vremena?“ Njezin glas je bio mek, gotovo zaštićen, ali s podlogom koju je Anastasija nije mogla sasvim razumjeti. „Znam da ne uspijevam u vašem predavanju. Glagoli... oni su tako složeni. Možda biste mi mogli dati dodatnu pomoć?“ Anastasija je htjela odbiti – imala je papire za ocjenjivanje, lekcije za pripremiti – ali nešto u tim jasnim plavim očima je uzrokovalo njeno zahvatanje.

„U redu,“ rekla je napokon. „Možeš doći u moju kancelariju u četvrtak uveče za dodatni tutorijal. Počinjemo u sedam tačno.“ Oksanina lica se osmjehnula, i zahvalila joj snažno prije nego što je skočila iz učionice s energijom koja je izgledala gotovo električna.

Četvrtak je došao, i Oksana se pojavila na vratima Anastasijine kancelarije upravo na vrijeme. Ovaj put je bila više konzervativno odjevena – bijela košulja i sivu olovku koja je i dalje priljubljena uz njezinu figuru. „Hvala vam još jednom što ste to učinili, profesorka. Stvarno to cijenim.“ Anastasija je pokazala na stolice nasuprot svog stola, željela je početi.

Što je slijedilo bilo serija tutorijala koja je postala sve više... složena. Oksana je imala čudnu sposobnost da pogrešno izgovori teške riječi, što je zahtijevalo da Anastasija dođe fizički blizu kako bi ispravila izgovor. „Ne, Oksana, zvuk 'k' mora dolaziti s unutrašnjosti grla. Evo, pokažem ti.“ Anastasija je bila iza stolice, rukama na ramenima, zatim na vratu, pa na usnama mlade žene dok je demonstrirala.

Oksanin dah se zastao na dodiru, i Anastasija je naglo shvatila toplinu tijela mlade žene, mekoću kože, kako se njezino tijelo nagne prema dodiru. Zrak se napunio nečim što nijedna nije mogla nazvati. Anastasija se odmakla. „Nastavimo sutra.“ Ali dok je Oksana odlazila, Anastasija je promatrala njeno klatno, nepoznata toplina se širila kroz njezino tijelo.

Slijedeće sesije su slijedile sličan obrasci. Svaki put kada bi Oksana napravila grešku, Anastasija bi našla razlog za dodir – ispraviti položaj, voditi njezinu ruku pri pisanju, pomoći s izgovorom. Fizički kontakt je postao češći, duži, dok Anastasija nije bila sigurna tko uči koga. Njezine noći su bile puni snova o Oksaninom tijelu, o tome kako bi pogledala u nju plavim očima, o mekim zvucima koje je izdala kad joj je ruka dodirnula kožu.

Jedne večeri, nakon izuzetno intenzivne sesije, Oksana se nagnula naprijed, lice samo nekoliko centimetara od Anastasijinog. „Mislim da počinjem razumjeti,” rekla je, glasom samo šapatom. „Ali osjećam da postoji još toliko toga što bi mi mogla naučiti.“ Anastasijino srce je pulsiralo u grudima. Znala je da bi trebala zaustaviti, da je to na mnogo načina pogrešno, ali privlačenje je bilo preveliko.

„Što predlažeš, Oksana?“ Njezin glas je bio guštan, gotovo nepoznat kao njezin. Oksana se osmjehnula, polako, zavodljivo. „Mislim da znaš, profesorka. Već tjednima sanjam o tebi. Kako izgledaš u svojim kancelarijskim odjevima, kako govoriš o književnosti, kako ti oči svjetlucaju kad si uživela u nečem. Želim da budeš uživala u meni.“

Pregrada je pala. Anastasija je pružila ruku, povukla Oksanu na noge. Njezine ruke su pretraživale mlade žene, istraživale krivulje i udubine koje je samo sanjala. Oksana je tiho stekla, njene ruke na Anastasijinom punu, povukle ga, pustile srebrne pruge da se slijedu niz ramena. „Tako si lijepa,” šapnula je Oksana, ruke se spuštajući niz Anastasijinu košulju, otvarajući je s vježbom.

Kancelarija se pretvorila u bojište želje. Odjeća je bila razbačena, bacena u pohotu. Ruke Anastasije, koje su jedino koristile za pokazivanje ili ispravljanje, sada su pratile svaku liniju Oksaninog tijela, slavile je. Oksanine prste su našle Anastasijine bradavice, već tvrde od očekivanja, okretale ih meko, a zatim dale oštar udarac koji je uzrokovao Anastasijin uzdah.

„Bože, ti si divna,” šapnula je Anastasija, glava se vrtjela. Nikad prije nije osjećala ovako – potpuno potisnuta, potpuno izgubljena. Gurnula je Oksanu natrag na stol, tijelo ravno na tvrdoj površini. Trezvom rukom je podigla crnu kožnu suknju, otkrivajući krajnje crvene bokserice koje su odgovarale njezinim usnama. Anastasijin dah se zastao na vidiku.

„Molim te,” zamolila je Oksana, bedra se vrtjela. „Želim osjetiti tebe.” Anastasija nije trebala ponoviti. Povukla je bokserice stranu, prsti su našli Oksanu već mokru i spremnu. Mlada žena je vrisnula dok joj je prst ušao, osjećaj pretežan. Anastasija je radila s veštinom, prstom koji je krugovao oko klitorisa u ritmu svojih gibanja. Oksanini jecaji su ispunili prostor, postali glasniji i opasniji s svakim trenutkom.

„Izgubi se za mnom,” naredila je Anastasija, glas pun želje. „Pokaži mi kako padaš.” Oksanino tijelo se napelo, leđa su se izvijala s stola dok je orgazam došao. Vrisnula je Anastasijino ime, zvuk koji je bio glazba za stariju ženu. Anastasija je nastavila ljubiti je meko tijekom ključne točke, uživajući u pogledu na mladu ženu u ekstazi.

Kada se Oksana napokon spustila s vrhunca, Anastasija se pomaknula između njezinih bedara, jezik umjesto prstiju. Ukus Oksane bio je očaravajući, i Anastasija je ljubila njezino s žudnjom, donoseći je na još jedan treskutući orgazam prije nego što je imala priliku da se oporavi. Oksana je bila vrtljiva, jecajna mješavina ispod nje, potpuno u Anastasijinoj moći.

Sada je došao red na Anastasiju. Oksana, brzo se oporavivši, gurnula je na stol i vratila isto, jezik i prsti radili Anastasiju do granice ludačkog uživanja. Nikad prije nije bila tako duboko poklonjena, i bilo je očaravajuće. Došla je s vrisom, tijelo se konvulziralo silom orgazma. Oksana je držala nju dok je to trajalo, šaputala riječi potpore i pochvale.

Ležale su zajedno na stolu, tijela međusobno povezana, stvarnost onoga što su učinile polako je pridobila značenje. Anastasija je znala da je sve promijenjeno – njezina profesionalna reputacija, odnos s kćeri, njezina vlastita slika. Ali dok je gledala Oksanu, lice ružičasto od zadovoljstva, oči sjajne od afekcije, Anastasija je shvatila da neke lekcije vrijede svaku cijenu.

„Moramo o ovome razgovarati,” rekla je napokon, glas mek, ali ozbiljan. „Ovo se ne smije ponoviti. Ne bi bilo ispravno.” Oksana je pogledala u nju, mala osmijeh igrala na usnama. „Možda ne, profesorka. Ali bilo je vrijedno, zar ne?” Anastasija nije mogla protiviti tome. Privukla je Oksanu bliže, znajući da je ovo početak nečega što će promijeniti njihove živote zauvijek. I nije mogla čekati gdje će to voditi.